„Između tišine i prvog osmijeha često stoji samo nekoliko posjeta – i volja da se nekome pruži malo pažnje.” (volonterka, 16)
Upravo to se događa u Ilijašu, gdje šest starijih osoba i grupa mladih volontera već nekoliko sedmica grade međugeneracijske veze.
U Udruzi se bliži uskrsna humanitarna akcija, pa sam iskoristila priliku da posjetim korisnice koje su nedavno ponovo uključene u naš projekt i zabilježim prve promjene koje donosi njihovo sudjelovanje. Htjela sam čuti – iz prve ruke – kako im je, šta se promijenilo i kako doživljavaju nova prijateljstva koja se polako, ali sigurno razvijaju.
„Par puta sam pala dok sam išla po drva. Nisam znala kako ću ovu zimu izdržati, znaš da sam od šećera skoro slijepa. Bila sam uplašena prije nego ste mi ih doveli. Sad jedva čekam njihove dolaske. Znam da nisam zaboravljena, znam da će doći“, rekla je jedna od korisnica (75).
„Redovno mi dođu, pročitaju mi nalaze, kažu kad trebam doktoru – zlatne su mi, vrijedne!“ – ističe druga (70).
Osim razgovora s korisnicama, povratne informacije tražila sam i od volontera i volonterki. Imali su mnogo toga za podijeliti – od veselih anegdota, preko izazova, pa sve do iskrenih emocija koje su ih zatekle.
„Ove nane su nam pokazale da sreća zaista živi u malim stvarima. Ne moraš puno reći, dovoljno je samo biti tu“, podijelila je jedna volonterka (16).
Volonterka (17): „Mojoj starijoj osobi sreću donosi kad je bar neko pita da li je dobro – to mi je najveća motivacija!“ Druga dodaje: „Najveća motivacija za volontiranje su mi reakcije starijih osoba kada se pojavim na vratima.“
Nastavljamo dalje, zajedno – jer jedni drugima možemo biti oslonac.
Da starost bude radost!
Dajana Mišković-Rizvanović
Projektna koordinatorica