Dušica ima 81 godinu i već 21 godinu živi u domu za starije osobe, jer nema nikog tko bi joj bio podrška. U četiri zida svoje sobe i u tišini, dani prolaze. Nema obitelji koja bi joj donijela osmijeh, niti prijatelja koji bi je posjetio. Iako ljudi često govore kako je potrebno tako malo da nekome učine dan ljepšim, u stvarnosti to često zaboravljamo. U današnjem brzom svijetu lako je previdjeti one koji nemaju nikog “svog”, one koji čekaju samo toplu riječ i prisutnost.
„Najteže mi je kada dođu blagdani, svi imaju nekog ko im dolazi. Svi oni i meni čestitaju, nikad me ne izostave u malim znacima pažnje,ali ja znam da niko nije došao meni“, rekla nam je Dušica, a njen uzdah i pogled rekli su sve.
Vođeni željom da nijedna starija osoba ne bude zaboravljena, napuštena ili otpisana, naša volonterka Petra svakog tjedna donosi osmijeh na Dušicino lice.
„Nemate pojma koliko mi je drago što ste došli. Sada više nisam sama“, kaže ona, a a njen osmijeh govori više od svih riječi o tome koliko su to male, ali neprocjenjivo vrijedne stvari.
Dušica nije jedina. Mnoge starije osobe smještene u domovima širom naše zajednice čekaju upravo to – da ih netko primijeti, da netko dođe i donese im pažnju koja im toliko nedostaje. A to nije nešto što traži puno – samo prisutnost, nekoliko minuta razgovora, nekoliko trenutaka pažnje.
Udruga “Sreća za bližnje” organizira volonterske posjete svakog tjedna, gdje volonteri mogu donijeti upravo ono što je najpotrebnije – svoje vrijeme i prisutnost. To nije dar koji zahtijeva materijalnu vrijednost, ali ima nevjerojatnu moć – moć da nekome donese osmijeh i osjećaj da nisu sami. Korak po korak, razgovor po razgovor, zajedno gradimo bolji svijet za sve nas.