Korisnica projekta “Promoviranje praktične društvene solidarnosti sa starijim osobama u potrebi”, Ruža, rođena je 1936. godine. Suočila se s nizom izazova u svom životu. U svojoj 36. godini, odlučila se razvesti zbog nasilja u porodici, koje je eskaliralo nakon tragične smrti njenog novorođenčeta koje je preživjelo samo 16 dana. Od svoje 27. godine, prisiljena je koristiti invalidsku penziju kao izvor prihoda, koja iznosi 410 KM. Ranije je koristila usluge javne kuhinje kako bi osigurala svoje osnovne prehrambene potrebe. Međutim, trenutno nije u mogućnosti obnoviti potrebne dokumente zbog svojeg zdravstvenog stanja. Njen zdravstveni profil je izazovan, obuhvatajući dijagnoze kao što su spondiloza kralježnice, epilepsija, reumatoidni artritis te hernije na želucu i žučnoj kesi. Ova složena medicinska situacija dodatno otežava njen svakodnevni život i financijsku stabilnost.
“Predstavljam vam svoju Ružicu, stariju osobu u potrebi, koja ima osamdeset šest godina, iako njen izgled sugerira da je znatno mlađa.
Ruža je nevjerojatna žena. Prvi dan me upozorila da je ne zovem baka, jer kako kaže nema svoju djecu, nema unučiće, ona je Ružica ili Ruža odmilja. Njena vanjština i način na koji se brine o sebi i svom izgledu su zadivljujući. Svaka njezina gesta odražava pažnju prema detaljima. Bilo da je u pitanju frizura, odabir nakita, ili stvaranje savršene modne kombinacije. Ruža uvijek brine o svakom detalju. Iako stanuje u stanu cca. 40 m2 čuva stvari iz 60-ih, 70-ih godina, tako da kad uđete imate osjećaj da nema mjesta ni iglu da ubacite. No, njoj sve ‘može zatrebati’.
Njen ormar je pravo blago, ispunjen modnim komadima iz različitih desetljeća i sjećanjima na prošlost. Nekad je šila, pa još uvijek čuva kompletiće. Znamo provesti po tri sata ispred ormara da mi pokaže šta s čim kombinira. Kad naiđe na neki komad odjeće za koji misli da mi se sviđa pokloni mi ga, uz komentar da mi šnajderica skrati ili suzi kako bi mi bilo taman. Nakit koji joj stoji s etiketom, a koji nikad nije nosila, poklonila mi je u nadi da ću ga nositi sa istom strašću kao i ona.
No, Ružica nije modna ikona. Ona je osoba koja je prošla kroz mnoge izazove i teškoće u svom životu. Otvoreno dijeli svoje priče o mladalačkim ljubavima, o izgubljenoj sreći, i o životnim lekcijama koje je naučila na svom putu. Njene priče su duboke i iskrene, a podsjećaju me na važnost zahvalnosti i življenja sa strašću prema životu. Često priča o bolestima i samoći koje su je okružile s godinama.
Iako ima svoje strahove, iznimna je osoba koja zrači pozitivnom energijom. Njen najveći strah je da će umrijeti sama i zaboravljena. Njezina zabrinutost po pitanju osamljenosti i straha od smrti mi je postala snažan motivator da budem tu za nju. Svaki moj dolazak donosi joj radost i osjećaj sigurnosti.
Ružica mi je postala poput prave bake, iako to ne da reći. Njen osjećaj pripadnosti i brige prema meni je upečatljiv. Uvijek pazi i brine o mom izgledu. Na meni primijeti svaki detalj, npr. končić koji visi, pa brzo uzme makazice da mi to riješi. Čim je malo hladnije napolju a ja joj dođem u suknjici ili haljinici zabrine se da se ne prehladim, pa me pita šta sam ponijela ‘da zagrnem’? 😊 Svima kaže da sam ‘mini ona’. Često zna reći: ‘Što voli ona volim i ja, što ne voli ne volim ni ja. Sebe vidim u njoj dok sam bila mlada. Ti si meni za vrlo kratko vrijeme prirasla srcu, vjerovatno se te energije prepoznaju.’
Svima me s ponosom pokazuje i predstavlja kad izađemo u šetnju. Omiljena aktivnost nam je odlazak na pijacu. Tamo je svi poznaju, i kada dođem bez nje prodavačice znaju što joj treba, bez da išta trebam reći. Mjesečni ritual koji također ne smijem preskočiti je plaćanje računa – s tim se ne smije kasniti ma šta god se desilo.
Svoj dolazak ne najavljujem, jer je volim iznenaditi svaki put. Čim se ne vidimo nekoliko dana, zabrinuta je i pita me da li sam je zaboravila. Poštujem njeno vrijeme molitve u 15h. Traje 15-ak minuta i ne želim zvoniti ni kucati dok ne završi, iako mi je nekoliko puta rekla da slobodno uđem.
Dok je Ruža živa, i dok proživljava novu mladost uz mene, razmjenjivat ćemo ljubav i iskustva.
Njen osmijeh i zahvalnost su najdragocjenije nagrade, a ova priča je podsjetnik na važnost međugeneracijske veze i ljubavi koja premošćuje godine.”
Azira Softić, volonterka