Niti ijedna od naše dvije junakinje nije očekivala odlazak na Trebević. “Odveć je vremena prošlo…”- govorile su. Prošle su godine, desetljeća od kada su zadnje uspomene ostale vezane za zelenilo sarajevske planine.
Došavši na odredište, promatrala sam te dvije slabašne, a snažne; uspravne poput vitih jela, dvije starice. Samopouzdanje i samopoštovanje su pronašli put da isprave povijena ramena bremena prošlosti i svakidašnjeg monotonog života.
Pokušat ću opisati te dvije duše, dvije majke, dvije sestre, dva dobra čovjeka. Teta Lara i baka Jela.
Teta Lara je žena vedrog duha, krupnih sjajnih očiju koje se ističu pod mrežom bora, ispisane životne mape, na njenom sivkastom licu i unatoč težini životnih utega, još uvijek iskričave i pronicljive. Izgledom krhka i nejaka, teta Sena je izvor snage, britkih misli i uporište nade za prevlast života i vidanje sopstvenih rana.
Dostojanstvenog stasa, lakog hoda. Ponosita! Baku Jelu podjednako tako prate i njena mnogobrojna sjećanja i bezbroj neispričanih priča koje naprosto vape da ostanu pokoljenjima, da svijetu pričaju o istini, povijesti i minulim danima njenog/našeg bitisanja. Oči iskre, a riječi klize-dobiju zamah, pa polete!
Bezbroj uzdaha, nevjerice, riječi zahvalnosti. Zvučalo je poput poja ptica. A, istina je! Ni pjesma nije izostala! Hladovinom gordih borova, odzvanjao je naš smijeh, pjesma, bezbroj šala i doskočica. Bio je to uzbudljiv dan! Dan koji će doživotno pamtiti – izjavile su. I do kuda bi svijet dospio kada bi se nesebično pružale ovakve mogućnosti da stotine usamljenih duša otkriju da neko ipak misli na njih. Dokle bi dospio svijet kada bi otkrio i shvatio da ponekad trun povraćenog dostojanstva ispravlja najpovijenija leđa, a cvrkut bezbrižnih ptica vraćaju sluh iako su baterije u slušnom aparatu ispražnjene.
Neka nas veže jedinstven govor: osmjeh, dodir, darežljivost… SRCE ZA BLIŽNJE.