Nedavno sam počela posjećivati jednu stariju gospođu u mom susjedstvu. Iako ima mnogo djece, živi sama u maloj kući. Prva stvar koju mi je rekla kad smo se upoznale jeste da je zadovoljna svime što ima. Njen dom je urezan godinama starim uspomenama. Mogu zamisliti ljude kako sjede na tom sjedištu i piju kahvu dok se pričaju brojne priče. Čak i ako to mogu da zamislim, zašto je ona sama? Uvijek mi se čini kao da je na rubu suza radosnica kada je ja i moja prijateljica posjetimo.
Na našem prvom susretu bila je otvorena o svemu, o svojoj prošlosti, porodici, svojim vjerovanjima. Ispričala mi je bezbroj priča o svojim iskustvima, tugama kroz koje je prošla i hrabrosti koja je bila potrebna da prebrodi tegobe. Ova prelijepa dama je prošla kroz toliko toga, ali se i dalje može tako smijati, pa kako da je ne volim? Što više doznam to više mi se čini nevjerojatnom. Više i više mi raste želja da postanem netko na koga ona može računati, oslonac koji će joj donijeti još malo sreće u životu. Kroz projekat radit ću na sebi kao i na načinu da joj dane učinim ljepšim. Jer za mene to čini solidarnost, način na koji ljudi jedni druge nadopunjuju i priče koji svi dijelimo.
Nejla, 16