Vođena izrekom da je naše samo ono što damo, odlučila sam ono malo slobodnog vremena koje imam posvetiti divnoj nani Adili. Biti joj podrška, oslonac, unuka…
Nana je otvorena, iskrena, pričalica baš kao i ja. To sam primjetila odmah prilikom prvog susreta. Od tada, pa do danas, svaki moj odlazak je bio po nečemu poseban. Poseban toliko da svaki put nakon što zatvori vrata stana, duboko udahnem i shvatim koliko naše malo nekome znači mnogo.
Njeno prvo pitanje bilo je: „A, koliko ja moram platiti ovo?“ Nasmijala sam se i rekla: „Nano, ovo se plaća Vašim osmijehom.“ Nije krila oduševljenje.
Nana voli kafu, ali je džezva koju ima istrošena od plina, pa sam dobila ideju čime je iznenaditi za 8. mart. Bez najave, došla sam sa džezvom i slatkišima u 21h, samo da je zagrlim i čestitam. Tad sam vidjela prve suze u oku.
Ali, bilo je i mojih suza. Došla sam da joj pomognem da se okupa, usisam stan i odem u kupovinu. S vrata me pozvala u kuhinju, a tamo na stolu stoji kesa, u njoj porcija ćevapa i jogurt. Nana nije htjela da budem gladna. Postidila me svojom dobrotom. Ipak sam željela da tu porciju ona ima za večeru.
Za sve što uradim, nana zna reći: „Neka mi te Bog nagradi. Živa i zdrava bila. Bog mi te samo poslao“ i sl. Treba li nam više od toga?
Shvatila sam kako je nani malo potrebno da bude sretna. Stisak ruke, da je pomiluješ po kosi, zagrljaj ili samo pola sata slušanja onoga ono što želi podijeliti s vama. Zahvalna je i za najskromniji znak pažnje. Izrazila je želju da idemo šetati, kada budu topliji dani, a ja ih jedva čekam, kao i sve avanture na koje sam spremna u zajedničkom druženju. Želja mi je da ostane mlada u srcu, jer često mi zna reći kako je svašta preživjela, da je imala lijep život i da se samo toga i sjeća. I uvijek volim reći: „Pomažući drugima pomažemo i samima sebi.“
Azira Softić, volonterka