Izlet na Trebević okupio je starije učesnike iz Starog Grada i Novog Sarajeva i još jednom pokazao koliko susreti, poznata lica i nastavak druženja znače u svakodnevnom životu starijih osoba.
Na Trebeviću, na lokalitetu Brus, 18. maja 2026. godine okupili su se stariji učesnici iz Starog Grada i Novog Sarajeva i zajedno proveli dan u šetnji, razgovoru i druženju. Na izlet su došli nekadašnji učesnici programa „Happy Hour“ i projekta „Zajedno starimo, zajedno rastemo“ — pilot-projekata koji su tokom 2025. godine, uz sufinanciranje općina, otvorili prostor za nova poznanstva, susrete i različite oblike socijalnog uključivanja ranjivih starijih osoba.
Iako su dva projektni ciklusi završeni, potreba za susretima nije nestala. Naprotiv, kod mnogih učesnika ostala je želja da se druženja nastave i dalje. Upravo zato je izlet na Trebević bio mnogo više od jednog lijepog dana u prirodi — bio je nastavak odnosa koji su se kroz prethodne aktivnosti pokazali važnim, vrijednim i stvarnim.
Dan na Brusu protekao je u opuštenoj atmosferi, uz kafu, šetnju i puno razgovora. Nekome je najviše prijala promjena okruženja, nekome boravak na zraku, a nekome jednostavno to što je ponovo bio dio grupe. U tome i jeste snaga ovakvih susr eta: nekad je dovoljno samo da postoji poziv, mjesto susreta i osjećaj da nekome pripadamo.
R.K. (74) kaže:
„Meni je jako lijepo bilo, odavno nisam bio na Brusu. Zadivljujuće je bilo, i vrijeme nas je poslužilo. Ja sam uživao istinski.“
I.M. (68) posebno je istakla koliko joj znači nastavak druženja:
„Sve mi je bilo divno, lokacija, društvo. Prijala mi je promjena. Fino je kad se čovjek malo bolje upozna i onda se može lijepo družiti. Baš ima smisla što smo nastavili druženje. Na početku projekta se nismo znali, a sada smo baš jedna fina povezana grupica. Uvijek sam raspoložena da se družimo, ne samo na izletima nego i na kafi. Čovjeku je dovoljno samo da ima neko da ga pozove i to je to.“
B.Đ. (69) dodaje:
„Meni je ovaj put bilo najbolje. Bilo je prisnije, a i imali smo dovoljno vremena za šetnju. Predivno je bilo. Ne mora biti ni ručak, niti išta, svi možemo sebi i ponijeti sendvič, bitno je da se okupimo i da se družimo.“
Izlet na Trebević još jednom nas je podsjetio na nešto važno: socijalno uključivanje ne završava onda kada se završi projekat. Ako su kroz pilot-aktivnosti nastali stvarni odnosi, povjerenje i želja da se susreti nastave, onda je važno pokušati sačuvati upravo to — jednostavne, redovne i ljudima važne oblike povezivanja.